Sjaj u travi...

...sada,kada nista na svetu ne moze vratiti dane prohujalog leta
nas sjaj u travi i bljestavost sveta,ne treba tugovati,
vec traziti snage u onom sto je ostalo i s tim ziveti...
zboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo
se voleli,da smo se svadjalii da smo bili krivi..
pozurimo,s danima i danima sto ce doci
mozda cemo se naci jedanput na malom vrhu zivota i nizrecene tajne
hteti jedno drugom da kazemo,al`proci cemo jedno kraj drugog kao
stranci jedan skrenuti pogled bi ce sve sto cemo jedno drugom moci dati...
zaboravicu oci i necu posmatrati zvezde koje me na tebe neobicno
podsecaju...ne boj se,jednom ces se zaljubiti al`ljubices zato sto ce te
nesto na toj zeni podsecati na mene..bio si moje veliko prolece
uspomena koja ce dugo ziveti u buducnosti koje cu se secati...
oseticu tugu jer sam tebe volela bi ce to ironija tuge...
nestace sjaj u travi,nestace velicanstvenost sveta...
ostace bleda slika onog sto je proslo...

William Wordsworth (l770-1850)(delovi)

Meša Selimović-Tvrđava

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.
Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?
Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz detinjstva, sad vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad stanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.

Borhes - Pretnja

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali kao i uvek jeinstvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri Sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije, biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrknut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela smirenje.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje dok čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde
(ova soba je nestvarna i ona je nije videla).
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Herman Hese

Ja sam dvaput u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvek i da može prestati samo sa smrću, i oba puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići, ali ipak smo se razišli već odavno.
... Svaki čovek ima svoju dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dve osobe se mogu posećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove duše su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, i ni jedna ne mže preći ka drugoj, jer bi se inače morala odvojiti od svog korena, a to joj nije moguće. Cvetovi šalju svoj miris i svoje semenje, jer bi voleli da se približe jedni drugima; ali cvet ne može ništa da učini da bi neka semenka došla na svoje pravo mesto. To čini vetar, a on dolazi i odlazi kako mu je volja.

Herman Hesse - BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro

MOJE DRVEĆE

Primio sam pismo od negdašnjeg druga sa sveučilišta, bogatog vlastelina, aristokrata. Pozvao me na svoje imanje. Znao sam da je već dugo bolestan, slijep, uzet, da jedva hoda... Uputio sam se k njemu. Zatekao sam ga u jednom drvoredu njegova prostranog parka. Umotan u bundu – a bilo je ljeto - oronuo, zgrbljen, sa zelenim sjenilom iznad očiju, sjedio je u malim kolicima, koja su odostraga gurala dva lakaja u bogatim livrejama...
- Dobro došli – izustio je grobnim glasom – na moju djedovinu, u sjenu mog stoljetnog drveća! Nad njegovom se glavom, kao šator, dizao golem, tisućgodišnji hrast. A ja sam pomislio: «O čuješ li, tisućgodišnji dive? Polumrtvi crv koji puže oko tvog korijenja naziva te svojim drvetom!» Ali uto naleti vjetrić i, lagano šumeći, nestane u gustoj krošnji gorostasa... I meni se pričinilo da je stari hrast dobroćudnim i tihim smijehom odgovorio i na moju misao – i na hvalisanje bolesnika.


KAD MENE NE BUDE
Kada mene ne bude, kada se sve što sam bio ja raspe u prah – o ti, moja jedina prijateljice, o ti, koju sam tako jako i tako nježno volio, ti, koja ćeš me zacijelo nadživjeti – ne dolazi na moj grob... Što ćeš ondje?
Ne zaboravi me... Ali i ne sjećaj me se sred svakodnevnih briga, zadovoljstava i potreba... Ja ne želim ometati tvoj život, ne želim priječiti njegov mirni tok. Ali u časovima samoće, kada te obuzme ona stidljiva i bezrazložna sjeta, tako poznata dobrim srcima, uzmi jednu od naših najmilijih knjiga i nađi u njoj one stranice, one retke, one riječi od kojih su nam ponekad odjednom – sjećaš se? – oboma udarale na oči slatke i nijeme suze. Pročitaj ih, sklopi oči i pruži mi ruku... Nenazočnom prijatelju pruži ruku svoju. Ja je neću moći stegnuti svojom rukom; ona će ležati nepomična pod zemljom, ali sada mi godi misao da ćeš možda na svojoj ruci osjetiti lagan dodir. I prikazat će ti se moj lik, a ispod sklopljenih vjeđa tvojih poteći će suze, slične suzama kakve smo nekoć, opijeni Ljepotom, zajedno ronili, o ti, jedina moja prijateljice, o ti, koju sam volio tako snažno i tako nježno!

BEZ GNIJEZDA
Što ću sa sobom? Čega da se prihvatim? Ja sam kao osamljena ptica bez gnijezda. Nakostriješena, sjedi ona na goloj suhoj grani. Odvratno joj je ostati... a kamo da poleti? I evo, ona širi krila – i hita u daljinu plahovito i ravno kao golub u strahu ped jastrebom. Neće li se negdje naći kakav zelen, udoban zakutak, neće li negdje moći, barem privremeno, saviti kakvo gnjezdašce? Ptica leti, leti i pozorno gleda u nizinu. Pred njom se prostrla žuta pustinja, nijema, nepomična, mrtva... Ptica hita, prelijeće pustinju i sve gleda u nizinu, pažljivo i sjetno. Pod njom se proteglo more, žuto, mrtvo, kao pustinja, Ono doduše šumi i talasa se, ali u neprestanoj tutnjavi, u jednoličnu zibanju njegovih valova isto tako nema života, nigdje nema utočišta. Jadna se ptica umorila... Zamah njenih krila slabi; njen let postaje sve niži. Vinula bi se ona u nebo... ali ni u onoj bezdanoj pustoši ne može saviti gnijezdo! Naposljetku je privukla krila... i s otegnutim jecajem pala u more. Val ju je progutao... i odvaljao se dalje, šumoreći besmisleno kao i prije. A kamo ću ja? Nije li i meni vrijeme da se survam u more?

TKO JE KRIV?
Ona mi je pružila svoju nježnu, blijedu ruku... a ja sam je surovo i grubo odgurnuo. Na mladom, ljupkom licu ocrtala se nedoumica; mlade dobre oči gledaju me prijekorno; čista, mlada duša ne razumije me.
- Što sam skrivila? – šapću njene usne.
- Što si skrivila? – Ni najsvjetliji anđeo s najsjajnijih visina nebeskih nije nedužniji od tebe.
Pa ipak, nanijela si mi veliku krivicu. Želiš li doznati za tu tešku krivicu koju ti ne možeš shvatiti, a ja nisam kadar da ti objasnim?
Evo je: Ti si – mladost, ja – starost.

[KRSTARIO SAM GOROM, DOLOM]
Krstario sam gorom, dolom, niz bistre rijeke, uz vrleti,
I što god vidjeh naokolo, sve me samo jednog sjeti:
Ta ja sam voljen, voljen bio! Sve drugo sam zaboravio.

Nada mnom nebo jasne boje, šum lišća i živ cvrkut ptica,
Oblačići se žustri roje i plove nekud hrlimice.
Sve naokolo puno sreće, Al je srce moje neće.

I mene nose, nose vali, široki kao vali mora;
Tišina mi svu dušu zali svrh radosti i gorkih mora...
I ja sam zbunjen; što sam htio? Ta cio svijet je moj tad bio!

O zašto nisam umro tada? I zašto živimo nas dvoje?
A dan za danom, kao sada, ne doniješe nam ništa svoje!
Pa što je slađe, milovana, od onih glupih, sretnih dana.



Turgenjev