ŽIVOT JE OGLEDALO

Ako sam sebe osuđuješ i kritikuješ – i drugi će te osuđivati i kritikovati.
Ako sam sebi nanosiš bol – i drugi će ti nanositi bol.
Ako sam sebe lažeš – i drugi će te lagati.
Ako si neodgovoran prema samom sebi – i drugi će biti neodgovorni prema tebi.
Ako sam sebe kriviš i ismijavaš – i drugi će te kriviti i ismijavati.
Ako si emocionalno okrutan prema sebi – i drugi će biti emocionalno (a čak i fizički) okrutni prema tebi.
Ako ti sam ne slijediš svoja osjećanja – niko ih drugi neće slijediti; ni tvoja osjećanja, ni tebe.

Ali…
Ako Ti sam Sebe voliš – i drugi će Te voljeti.
Ako Ti sam Sebe poštuješ – i drugi će Te poštovati.
Ako Ti sam vjeruješ u Sebe – i drugi će vjerovati u Tebe.
Ako si Ti sam pošten prema Sebi – i drugi će biti pošteni prema Tebi.
Ako Ti sam uviđaš Svoju vrijednost i cijeniš Sebe prema tome – i drugi će Te isto tako cijeniti!

“Život je kao ogledalo: ako mu se namrštiš, namrštiće se i ono tebi; ali ako mu se nasmiješ, uzvratiće ti osmijehom.” 
Vilijem Takerej

Bob Marli

Duboko vjerujem da samo jednom u svom životu nađeš ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopačke. Reći ćeš im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dušom i oni će upiti sve što kažeš i zapravo poželjeti da čuju još toga. Dijelićete nade u budućnost, snove koji se nikad neće ostvariti, ciljeve koji se nikad nisu ostvarili i brojna razočarenja kojima će vas život počastiti. Ne možeš izdržati da im ne kažeš kad ti se nešto divno desi, jer znaš da će s tobom podijeliti tvoje uzbuđenje. Nije ih sramota da plaču s tobom kada si povrijeđen ili da se smiju s tobom kada praviš budalu od sebe. Oni nikad ne povrijede tvoja osjećanja niti se zbog njih osjećaš manje vrijednim, već te podižu i pokazuju ti stvari o tebi koje te čine posebnim pa čak i lijepim. Kada su oni u blizini nema nikad pritiska, zavisti ili takmičenja, već samo tiha smirenost. Možeš biti ono što jesi i ne brinuti o tome šta će oni misliti o tebi jer te vole zbog onoga što jesi. Stvari koje izgledaju beznačajno većini ljudi kao što je porukica, pjesma ili šetnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se čuvaju u srcima na sigurnom do kraja vijeka. Sjećanja o tvom djetinjstvu se vraćaju i osjećaš da su tako jasna da ti se čini kako ste ponovo mladi. Boje izgledaju svjetlije i sjajnije. Iako nije bio česta pojava ili ga uopšte nije bilo, smijeh postaje kao dio svakodnevnog života. Jedan ili dva telefonska poziva tokom dana pomažu ti da preguraš radni dan i uvijek ti vrate osmijeh na lice. U njihovom prisustvu ne osjećaš potrebu za neprekidnom pričom, već se osjećaš zadovoljnim što su u blizini. Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znaš da su toliko važne toj osobi koja vam je posebna. Misliš o toj osobi u svakoj prilici i u svemu što radiš. Prisjećaš ih se uz proste stvari kao što su blijedo plavo nebo, nježan vjetar pa čak i olujni oblak na obzorju. Otvaraš svoje srce iako znaš da jednog dana može biti slomljeno i u otvaranju srca doživljavaš ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguće. Uviđaš da je ranjivost jedini način da svom srcu omogućiš da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plaši. Pronalaziš snagu u spoznaji da imaš pravog prijatelja i vjerovatno srodnu dušu koja će ti ostati vjerna do kraja. Život ti izgleda potpuno drugačiji, uzbudljiv i vrijedan življenja. Tvoja jedina nada i sigurnost je u uvjerenju da su oni dio tvog života.

Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.


Desanka Maksimovic

Sjaj u travi...

...sada,kada nista na svetu ne moze vratiti dane prohujalog leta
nas sjaj u travi i bljestavost sveta,ne treba tugovati,
vec traziti snage u onom sto je ostalo i s tim ziveti...
zboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo
se voleli,da smo se svadjalii da smo bili krivi..
pozurimo,s danima i danima sto ce doci
mozda cemo se naci jedanput na malom vrhu zivota i nizrecene tajne
hteti jedno drugom da kazemo,al`proci cemo jedno kraj drugog kao
stranci jedan skrenuti pogled bi ce sve sto cemo jedno drugom moci dati...
zaboravicu oci i necu posmatrati zvezde koje me na tebe neobicno
podsecaju...ne boj se,jednom ces se zaljubiti al`ljubices zato sto ce te
nesto na toj zeni podsecati na mene..bio si moje veliko prolece
uspomena koja ce dugo ziveti u buducnosti koje cu se secati...
oseticu tugu jer sam tebe volela bi ce to ironija tuge...
nestace sjaj u travi,nestace velicanstvenost sveta...
ostace bleda slika onog sto je proslo...

William Wordsworth (l770-1850)(delovi)

Meša Selimović-Tvrđava

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.
Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?
Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz detinjstva, sad vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad stanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.

Borhes - Pretnja

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali kao i uvek jeinstvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri Sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije, biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrknut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela smirenje.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje dok čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde
(ova soba je nestvarna i ona je nije videla).
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Herman Hese

Ja sam dvaput u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvek i da može prestati samo sa smrću, i oba puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići, ali ipak smo se razišli već odavno.
... Svaki čovek ima svoju dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dve osobe se mogu posećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove duše su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, i ni jedna ne mže preći ka drugoj, jer bi se inače morala odvojiti od svog korena, a to joj nije moguće. Cvetovi šalju svoj miris i svoje semenje, jer bi voleli da se približe jedni drugima; ali cvet ne može ništa da učini da bi neka semenka došla na svoje pravo mesto. To čini vetar, a on dolazi i odlazi kako mu je volja.